Kako od rečenice postaje priča

Kad se početkom godine pojavila knjiga Ante Zlatka Stolice Blizina svega, čitatelji su u bilješčici o piscu našli tek nekoliko šturih biografskih podataka: rođen je 1985. u Splitu, odrastao na Sućidru, diplomirao hrvatski jezik i filozofiju, živi u Bistri, radi u Zagrebu. Sugerira se i postojanje stanovite filmografije, ali bibliografije – nema. A nema je jednostavno zato što je Blizina svega prva Stoličina knjiga, pa se logično nameće pitanje što je razlog da se ona pojavljuje tek u autorovoj 35. godini.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Neke odgovore ponudio je Stolica u intervjuima koji su se pojavili u novinama i na portalima nakon pohvalnih kritika njegovu književnom prvijencu. U jednom od tih razgovora autor, govoreći o vlastitu iskustvu, zasijeca duboko i dramatično u sociologiju i psihologiju našega suvremenog književnog života: „Pisanje me oduvijek zanimalo, ali to sâm sebi nisam dugo mogao priznati zbog pritiska jedne dosta konzervativne sredine koja na pisanje gleda kao na nešto smiješno, u boljoj varijanti, ili kao na nešto ponižavajuće, u goroj varijanti. Ipak, ne mogu nikome ništa zamjeriti – dapače, mogu biti samo zahvalan. Ako pogledam generaciju, dvije unatrag, moji djedovi i bake živjeli su na način koji jedva da se razlikovao od onog u kamenom dobu, a onda su napravili ogroman progres, preselili se u grad, digli kredite, upisali djecu u škole i da sve to isfinanciraju, radili potplaćene poslove u kojima su u velikom broju slučajeva sasvim zaboravili sebe.“ Činjenicom da dolazi iz sredine u kojoj se književnost tako brutalno suočava s potpunim nerazumijevanjem tumači i svoj otklon od pisanja kao „izmišljanja“ (fikcije) te sklonost prozi koja za građu uzima događaje iz svakodnevne zbilje i nastoji ih prikazati dokumentaristički – „evo, bilo je to baš ovako“. Trenutak uočavanja „događaja“ i pretvaranja njegova potencijala u priču uočavamo u nenaslovljenoj crtici (str. 154): „Točno preda mnom, u srcu grada, čovjek je dobio infarkt i pao na zemlju. Odvela ga je hitna na prvi proljetni dan, sirena je nestala u žamoru, a meni je to crtica.“

Stoličini tekstovi o djetinjstvu i odrastanju u splitskoj četvrti Sućidru te o kasnijim zagrebačkim potragama za poslom i o pulsiranju velegradske svakodnevice odlikuju se neočekivanim, iskričavim, lucidnim zapažanjima, kadšto višeznačnošću. Zbog raznorodnosti, tekstove je bilo teško kompozicijski posložiti, a kritika i čitatelji u velikoj su nedoumici kad požele pobliže klasificirati knjigu. U njoj se naime osim proze može naći i nešto pjesama – i to vrlo uspjelih! – kao što je Kako se leti na Sućidru (koja u sjećanje priziva one čudesne letače sa Chagallovih slika), ili Ulica postola, tekst impregniran snažnim socijalnim nabojem. Ipak, u knjizi je nesporna dominacija kratke proze, počevši od klasične kratke priče pa preko mikroformi kao što su kratka kratka priča, kondenzirani dijalog, crtica, sve do jednorečeničnih oblika, „tekstualnih granulata“ (termin mađarske znanstvenice B. Thomke).

Između Stoličina bavljenja filmom i njegova književnog rada postoje jasne veze, prije svega kad je riječ o odnosu prema zbilji, a onda i u primjeni postupka kojim se postiže očuđenje, nova vizija umjetnički oblikovane stvarnosti. Dokumentaristička poetika kojom su obilježeni Stoličini kratki filmovi vidljiva je i u njegovoj prozi: pogled iza oka kamere kojom se zaustavlja i zamrzava događaj u vremenu i prostoru u knjizi zamjenjuju zapažanje pripovjedača, promatrača koji stoji sa strane i nije akter, ali nastoji neutralno zabilježiti ono što vidi i čuje oko sebe, pa i ono što je dio vlastite i obiteljske intime, bez verbalizirana komentara. Nije to, naravno, puko „prepisivanje stvarnosti“; čitatelj će komentar odnosno smisao (ili smislove) tekstova iščitati iz piščevih „nevidljivih“ tekstualnih intervencija. Autor ističe da mu je blizak proces montaže i na filmu i u književnosti, jer omogućuje „apsolutnu manipulaciju“ materijalom, koji „dobiva novi smisao i novi ton kako ga režemo i kratimo, a onda dobiva i sasvim različita značenja ovisno o tome gdje ga stavimo“. U tom smislu osobito su zanimljivi njegovi jednorečenični tekstovi i drugi minimalistički oblici kojima je svojim istančanim osjećajem za kontrast, apsurd, privid, nagovještaj… priskrbio status poetički samostalnih proznih cjelina: „Vodič uči.“; „Taksist čeka tramvaj.“; „Gore sva četiri žmigavca na parkiranom autu pogrebnog poduzeća.“; „U zaboravljenom selu zaboravljeno groblje, kome da se bude mrtav?“

Ante Zlatko Stolica prije svega je pisac zaokupljen pojavama svakodnevice, „običnostima“, socijalnim usudom: „Uglavnom su sami ljudi koji kopaju po smeću, a ovih je tu dvoje, ljubavni par kraj kontejnera na Knežiji. Kad si sam, stalno postoji spasonosna mogućnost da će doći netko tko će učiniti da sve bude bolje, a ovako, drugi je tu, a zlo ne prolazi.“ (nenaslovljeno, str. 166). No on ima i niz sjajnih priča u kojima iskače iz okvira dokumentarističke poetike i daje maha svojoj potisnutoj liričnosti; teško se i sjetiti kad je zadnji put neki zagrebački pisac napisao tako lijepu proznu pejzažnu minijaturu inspiriranu Medvednicom (nenaslovljeno, str. 165) kao ovaj Splićanin.

Stoličini tekstovi u knjizi Blizina svega čine razliku i u našu prozu donose dah novosti i svježine. Pred njim je sad veliko iskušenje: druga knjiga. A možda i nije?